S obzirom da je područje rukometa na pijesku relativno neistražena športska disciplina, u narednom vremenu možemo još češće očekivati izlazak znanstvenih istraživanja na ovu temu. U međuvremenu donosimo rad gospodina Bebetsosa i suradnika (u prijevodu gospodične Tee Milić) koji su se pozabavili tematikom ozljeda u našem voljenom športu.
Hoeberigs, van Galen i Philipsen (1986) su smatrali da bi svaki šport trebao imati svoj model ozljeda koji može biti više ili manje određen. Znanje o tom modelu može biti jako važno za planiranje medicinske skrbi koja bi možda trebala biti dana, a također bi bio jako važan za definiranje faktora koji uzrokuju ozljede u određenom sportu. Hielsen I Yde (1988.) se slažu s ovom tvrdnjom i smatraju da je znanje o sportskim ozljedama i rehabilitaciji siromašno i za sportaše i za trenere. Dalje kroz povijest su se mnogi drugi stručnjaci bavili temom ozljeda kod športaša i došli do zaključka da su one izrazito bitne u životu svakog športaša jer mu onemogućuju trening, natjecanja i sve za što on u biti radi. Asembo i Wekesa (1998.) podržavaju da su ozljede u rukometu neizbježne i smatraju da za specifične rukometne ozljede treba poduzeti mjere prevencije, primjerene tretmane i rehabilitaciju. Posebna karakteristika rukometa na pijesku je okolina u kojoj se utakmice odigravaju: pijesak, visoke temperature i više utakmica tijekom jednog dana. Rukomet uključuje kretanja koja izazivaju stres za lokomotorni sustav pa dolazi do ozljeda, a k tome su odlike rukometa česti i intenzivni kontakti s protivnikom što povećava vjerojatnost ozljede. U rukometu na pijesku tih oštrih faulova ne bi trebalo biti, ali ipak je to sport u kojem ima kontakta s protivnikom pa u žaru igre i uz puno adrenalina, svašta se događa. Osim što bi za svaki šport trebao postojati model ozljeda, on bi još trebao biti raščlanjen na podgrupe sportaša tako da rizik za ozljede kod pojedine grupe bude jasno definiran kako bi se mogle provoditi točno određene mjere prevencije. Da bi se to postiglo, znanstvena istraživanja bi trebala biti specijaliziranija pa bi rezultati takvih studija mogli proizvesti efektivne mjere opreza i programe prevencije.
Gospoda Kostas Manavis, Eleftherios Stefas( Hellenic Handball Federation, Medical Commission) , Dimitris Hatzimanouil (Aristotle University of Thessaloniki, Dept. of Physical Education and Sport Science) i George S. Bebetsos (Federation, Beach Handball Commission) su napravili istraživanje o ozljedama rukometaša na pijesku. 96-orici rukometaša na pijesku koji su sudjelovali na europskom prvenstvu održanom 2007. godine u Italiji je dan upitnik koji su morali ispuniti. Upitnik je bio posebno sastavljen za ovo istraživanje, a bio je vezan za ozljede sportaša u protekle dvije godine koje su zadobili ili na treningu ili na natjecanju. Ozljeda je definirana kao bilo koji događaj koji je vodio medicinskom problemu i tjerao ozljeđenoga da izbiva barem jedan dan s treninga/utakmica. Na početku upitnika svaki je sudionik morao dati informacije o visini, težini, godinama i sudjelovanju u ovom sportu u protekle dvije godine. Ozljede su bile grupirane u 4 kategorije: blage (zbog kojih je ozlijeđeni izbivao do jednog tjedna), umjerene (1-2 tjedna), ozbiljne (2-4 tjedna) i teže (dulje od 4 tjedna). Zatim su tu bila pitanja o tretmanu liječenja i da li se ozljeda vratila.. I na kraju o svim uvjetima u kojima se dogodila ozljeda (površina terena…). Rezultati su bili sljedeći: prosjek godina 25,4 god, težina 88,84 kg, visina 187,75 cm, prosječan vijek treniranja je 3,7 sa po 2,4 treninga tjedno, 15,5 % igrača je imalo barem jednu ozljedu u protekle dvije godine, a 14,2% od njih po dvije ozljede. Najviše (71%) su pretrpili vratari i bekovi. Uvjeti u kojima su zadobivene ozljede su pijesak, visoke temperature i igranje više utakmica dnevno. Većina ozljeda je bila slična (85,7 %). Uglavnom su ozljeđivani ligamenti na donjim udovima (57%) I trup (42.8%). Glavni razlog ozljeda je nasilan kontakt s protivničkim igračem (71,4%). Najviše ozljeda se dogodilo tijekom utakmica (57,1%) od čega 71,4% prilikom napada. Koliko su ozbiljne ozljede bile govori tablica:
|
Blage |
14,2 % |
|
Umjerene |
00,0% |
|
Ozbiljne |
71,4% |
|
Teže |
14,2% |
Dijagnoze su postavljene u bolnicama (42,8%) uglavnom od doktora (85,7%) u narednih nekoliko sati nakon ozljede (42,8%). Postotak igrača koji su morali biti hospitalizirani je 57,1%. Većina igrača je pratila standardan tretman lječenja, a to je fizioterapija (led i ultrazvuk) i lijekovi. Većina je slušala doktorove savjete (87,5%) za dovršetak rehabilitacije. 27 % onih koji su pretrpili teže ozljede su trpili bolove i teškoće prilikom hodanja. Većina igrača (57,1 %) se vratila igranju nakon oporavka. Većina ih se vratila zdravi nakon 3 tjedna, a skoro nikome (92,8%) se ozljeda nije vratila.
Ovo je bilo samo jedno istraživanje na samo 96 igrača. Naravno da tu ima još puno, puno za istražiti kako bi pomogli igračima da prođu sa što manje ozljeda i više uživaju u igri. A za to moramo dobrom, lijepom i atraktivnom igrom zaintrigirati još mnoge. Do tada.. čuvajte se 😉