Donosimo vam dijelove članka eminentnog stručnjaka za rukomet na pijesku, Tamasa Neukuma. Njegova sportska biografija uključuje, između ostalog, vođenje Mađarske ženske reprezentacije u rukometu na pijesku (2004.-2006.), vođenje Talijanske ženske reprezentacije u rukometu na pijesku (2007.- ), te prvo mjesto na EBT Mastersu 2006. u muškoj konkurenciji s mađarskom ekipom Axa Beach Stars Budapest (bivši Wintherthur).
Vrijedi analizirati koji su bili ciljevi rukometa na pijesku u prošlosti, koji su u sadašnjosti te kako je trenutno povezan s dvoranskim rukometom i kako će vjerojatno biti biti povezan s njime u budućnosti. Marco Cardinale, profesor u Aberdeenu, talijanskog podrijetla, obavio je eksperiment na reprezentativnoj grupi u kojem je tijekom igre usporedio prosječne brojeve otkucaja srca dvoranskih igrača i igrača s pijeska (nadalje pjeskaša 🙂). Statistički podaci otkrili su značajnu razliku. Prosječan broj otkucaja srca je u dvoranskoj verziji rukometa bio 145 u minuti, dok je on kod pjeskaša prelazio i 171 otkucaj u minuti. Ovi podaci očito više nisu mjerodavni za moderan rukomet jer se igra ubrzala i u dvorani i na pijesku, te prosječan broj otkucaja srca doseže do 180 u minuti. Današnji rukomet na pijesku zahtijeva od igrača veći fizički napor u danom vremenskom periodu, i to zbog kvalitete tla (pijeska) i pravila po kojem se odmah nakon primljenog pogotka može nastaviti igrati (nema izvođenja s centra). Prijašnje analize su otkrile da za hodanje, trčanje i druge aktivnosti po čvrstom tlu treba manje energije. Pinnington i Dawson su 2001. su pokazali da su trkači bolje trčali nakon treniranja na pješčanom tlu jer su trošili manje energije. Kod sportaša su već u osamdesetima i devedesetima zabilježeni pozitivni efekti na njihove rezultate nakon treniranja na pijesku.
Sudionici EHF-ovog seminara za suce, delegate i trenere, koji se održao u kolovozu 2005. u mađarskom Balatonboglaru, složili su se da je u interesu sporta najbolje da NE postane olimpijski sport, jer se Svjetske igre, svjetsko natjecanje za neolimpijske sportove, šire i postaju sve popularnije. Za promociju rukometa (i dvoranskoga i onoga na pijesku) je najbolje da se izvodi na oba svjetska događaja. Međutim, jasno je da sport visokog standarda zahtijeva novac, u stvari mnogo novca, a sponzori radije prate olimpijske sportove. Na kraju su, u Paralii (Grčka) na Mastersu, članovi Izvršnog odbora EHF-a zaključili da je dugoročni cilj rukometa na pijesku postati olimpijskim sportom.
Lako se može dogoditi da rukomet na pijesku krene stopama odbojke na pijesku, te da se u budućnosti razdvoje igrači dvoranskog rukometa i pjeskaši. Međutim ,navjerojatnijim se čini slučaj u kojem se prvo svi igrači upoznaju s osnovama dvoranskog rukometa, a kasnije se neki od njih mogu razviti u profesionalne igrače na pijesku. Sasvim sigurno, cilj rukometnih “šefova” nije da rukomet na pijesku stječe prednost dok dvoranski rukomet gubi na popularnosti, nego dopustiti i jednoj i drugoj verziji rukometa da se zajedno razvijaju s rastom popularnosti, jačajući jedna drugu.
U međuvremenu, zanimljivo je, pod motom “mirnog suživota”, analizirati koje koristi bi “veliki brat” mogao imati, te koje pozitivne efekte ima kada se dvoranski rukometaš uključi u rukomet na pijesku.
Veza između ova dva sporta mogla bi se analizirati primjenom terminologije iz dvoranskog rukometa na poseban sustav pravila rukometa na pijesku. Zbog mladosti rukometa na pijesku dostupno je malo statističkih podataka koji bi doveli do sigurnih zaključaka, stoga smo prisiljeni na empirijska promatranja i pretpostavke.
U svjetlu gore navedenoga radit ćemo analizu rukometa na pijesku iz gledišta aktivnosti vratara, taktike obrane i napada, oporavka i rekreacije te treniranja. Nadalje dotaknut ćemo se teme prosječnih igrača i trenera i natjecanja najboljih mladih igrača.
O tome više u nastavku….
Preuzeto sa službene stranice EHF-a.